Zašto (ne)rađati decu u Srbiji
Pre neki dan su se u medijima pojavili tekstovi na temu "Bićemo nacionalna manjina u Srbiji" odnosno "Izumrećemo za 500 godina". Tekst je, čini se ,napisan tako da treba da se zabrinemo i pokrenemo da nešto uradimo da do toga ne dođe. Kod mene je tekst učinio upravo suprotno; još više ne želim da budem deo Srbije niti da se moja deca po rođenju deklarišu kao Srbi.
U tekstu se ponovo pominju ekonomski razlozi, kriza, odliv mozgova kao razlozi zašto nas Srba,zaboga, nema više. Svako malo se ova tema potegne a šta se konkretno uradi - ništa.
Da li je ikada pomenuto koliko ima žena 30-ih godina koje ne mogu da ostvare potomstvo i da li se iko pozabavio razlozima? Da li su ikada objavljeni podaci koliko žena boluje od karcinoma grlićna materice ili hipotireoze? Da li se radi na edukaciji i prevenciji? Da li se kontroliše rad poslodavaca i da li oni koji krše zakon idu u zatvor? Da li se poštuju prava deteta i štiti porodica (osim na svetski dan istog)? Da li je smanjena diskriminacija? Da li smo svi jednaki pred zakonom? Ne.
Ja sam ostala u drugom stanju 2010. godine. U 6.mesecu trudnoće smo i suprug i ja ostali bez posla. Firma gde sam je radila je otišla u stečaj ( bankrotirala) a preduzeće moga muža je privatizovano pod sumnjivim okolnostima. U pitanju je bio isti poslodavac. Dobila sam otkaz kao tehnološki višak pri čemu mi je gazda i podvalio papirić da potpišem da se odričem bedne otpremnine. Moju reakciju sada neću iznositi ali sam na kraju dobila novac. Doprinosi nam nisu uplaćivani 2,5 godine pa stoga država nije mogla baš da mi novčano pomogne jer su u pitanju "nesrećne okolnosti" da baš moj gazda nije uplaćivao doprinose ili sam možda ja kriva što sam zatrudnela u pogrešnom trenutku?!
I onda nikom ništa. Gazda je ubrzo nakog toga registrovao novu, ko zna koju po redu firmu, i životari na Dedinju dok mu deca idu u privatne škole. Mi podnesošmo dokumentaciju za naplatu potraživanja u Trgovinskom sudu i osim sažaljivih pogleda tamošnjih pisara ništa ne dobismo.
Kao nezaposlena trudnica sam se jedva izborila za zdravstvenu knjižicu i dok nisam dobila kontrakcije pokušavala sam da pronađem pravdu za svoj slučaj.
Rečeno mi je da teško da mogu išta da uradim osim da se nerviram.
Tako odlučih da je ipak najvažnije da budem zdrava za svoje dete i da ga donesem na ovaj svet u miru. A onda sam se silom prilike porodila u Srbiji. U porodilištu su me zaveli kao "domaćicu" jer nemam posao. Bilo je tu raznih,ne tako prijatnih, pogleda ali šta je tu je. Valjda mora da se ispoštuju neki propisi, pa tako od stalno zaposlene trudnice postadoh preko noći domaćica a moje dete dobi časnu, opet po nečijoj volji izabranoj, titulu Srpkinje. Važno da smo nas dve ispoštovale propise.
Eto, dadoh svoj doprinos ovoj zemlji, ali očito nije dovoljno.
Ja moje dete nisam rađala zbog Srbije da bi Srba bilo više. To me ne zanima, štaviše, baš me briga. Ostavite nas na miru sa tugaljivim pričama o jadnim Srbima kao da će svet bez istih biti manje vredan. Mi koji smo ovde samo želimo da mirno i bezbrižno i zdravo živimo a to očito niko ne može da nam priušti, zato Vas molim da nas dalje ne uznemiravate!
U tekstu se ponovo pominju ekonomski razlozi, kriza, odliv mozgova kao razlozi zašto nas Srba,zaboga, nema više. Svako malo se ova tema potegne a šta se konkretno uradi - ništa.
Da li je ikada pomenuto koliko ima žena 30-ih godina koje ne mogu da ostvare potomstvo i da li se iko pozabavio razlozima? Da li su ikada objavljeni podaci koliko žena boluje od karcinoma grlićna materice ili hipotireoze? Da li se radi na edukaciji i prevenciji? Da li se kontroliše rad poslodavaca i da li oni koji krše zakon idu u zatvor? Da li se poštuju prava deteta i štiti porodica (osim na svetski dan istog)? Da li je smanjena diskriminacija? Da li smo svi jednaki pred zakonom? Ne.
Ja sam ostala u drugom stanju 2010. godine. U 6.mesecu trudnoće smo i suprug i ja ostali bez posla. Firma gde sam je radila je otišla u stečaj ( bankrotirala) a preduzeće moga muža je privatizovano pod sumnjivim okolnostima. U pitanju je bio isti poslodavac. Dobila sam otkaz kao tehnološki višak pri čemu mi je gazda i podvalio papirić da potpišem da se odričem bedne otpremnine. Moju reakciju sada neću iznositi ali sam na kraju dobila novac. Doprinosi nam nisu uplaćivani 2,5 godine pa stoga država nije mogla baš da mi novčano pomogne jer su u pitanju "nesrećne okolnosti" da baš moj gazda nije uplaćivao doprinose ili sam možda ja kriva što sam zatrudnela u pogrešnom trenutku?!
I onda nikom ništa. Gazda je ubrzo nakog toga registrovao novu, ko zna koju po redu firmu, i životari na Dedinju dok mu deca idu u privatne škole. Mi podnesošmo dokumentaciju za naplatu potraživanja u Trgovinskom sudu i osim sažaljivih pogleda tamošnjih pisara ništa ne dobismo.
Kao nezaposlena trudnica sam se jedva izborila za zdravstvenu knjižicu i dok nisam dobila kontrakcije pokušavala sam da pronađem pravdu za svoj slučaj.
Rečeno mi je da teško da mogu išta da uradim osim da se nerviram.
Tako odlučih da je ipak najvažnije da budem zdrava za svoje dete i da ga donesem na ovaj svet u miru. A onda sam se silom prilike porodila u Srbiji. U porodilištu su me zaveli kao "domaćicu" jer nemam posao. Bilo je tu raznih,ne tako prijatnih, pogleda ali šta je tu je. Valjda mora da se ispoštuju neki propisi, pa tako od stalno zaposlene trudnice postadoh preko noći domaćica a moje dete dobi časnu, opet po nečijoj volji izabranoj, titulu Srpkinje. Važno da smo nas dve ispoštovale propise.
Eto, dadoh svoj doprinos ovoj zemlji, ali očito nije dovoljno.
Ja moje dete nisam rađala zbog Srbije da bi Srba bilo više. To me ne zanima, štaviše, baš me briga. Ostavite nas na miru sa tugaljivim pričama o jadnim Srbima kao da će svet bez istih biti manje vredan. Mi koji smo ovde samo želimo da mirno i bezbrižno i zdravo živimo a to očito niko ne može da nam priušti, zato Vas molim da nas dalje ne uznemiravate!
Коментари
Постави коментар